Defensor Pacis

ponedjeljak, 02.11.2009.

ISPOVIJEST IVANA GUGIĆA, PARTIZANA 26. DALMATINSKE DIVIZIJE O POKOLJU HRVATSKIH ZAROBLJENIKA KOD LJUBLJANE I KOČEVSKOG ROGA

Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu
Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali
Rođen sam u Veloj Luci 1925. godine. Za vrijeme rata boravio sam kod kuće, kod svojih roditelja, sve dok me partizani nisu prisilno mobilizirali 10. rujna 1943. Bio sam u 26. dalmatinskoj partizanskoj diviziji, te sam bio određen na rad u engleskoj bolnici na Visu jer sam bio malodoban. U ožujku 1945. bio sam priključen XI. dalmatinskoj brigadi kod Gospića nakon pada tog grada. Odatle sam pošao u borbe kod Trsta, te nakon pada Trsta dalje uz Sočansku dolinu sve do sela Kranjske Gore, gdje smo stigli 15. ili 16. svibnja 1945. Ostao sam sa svojom jedinicom jedan dan, dok se nisu predale neke njemačke čete (Vlasovci u njemačkim uniformama). U Koruškoj sam ostao 6 dana, bio sam u Klagenfurtu i okolici. Tu sam bio prisutan, kad su engleske čete predavale hrvatske vojnike, koji su im se u vjeri bili predali te ih razoružane izručivali Titovim snagama. Nakon toga poslani smo vlakom u Jugoslaviju, kroz tunel u Jesenice, jer nam saveznici nisu više dozvoljavali ostati u Koruškoj. Nakon jednog dana prebacili smo se pješke u Kranj (oko 24. ili 25. svibnja). U Kranju, i to točnije u Primskovu, ostali smo opet jedan dan. Tada je stiglo naređenje od štaba 26. divizije štabu XI. dalmatinske brigade, da se izaberu iz cijele brigade, koja je imala 4 bataljuna, najpouzdaniji komunisti, kako časnici tako i vojnici, za neki povjerljivi zadatak. Od njih su stvorili posebnu četu. Odmah mi je tada povjerljivo saopćio moj mještanin D. J., potporučnik, da su ljudi izabrani za ubijanje zarobljene hrvatske, slovenske i njemačke vojske. Moja treća četa (i ja osobno) bili smo određeni za pratnju i osiguranje ove novoformirane jedinice, koja je brojala sedamdesetak ljudi. Zapovijedao im je kapetan Nikola Maršić iz okolice Makarske, nekad zamjenik komandanta 2. bataljuna, a komesar čete bio je Ivan Bokelj, Crnogorac. Glavni komandant bio je major Simo Dubajić iz Kistanja kraj Šibenika, načelnik štaba IV. Armije, operativni odsjek.
U pratnji čete ubojica
Sutradan, 25. ili 26.svibnja 1945. krenula je ova ubilačka četa praćena od 3. čete 3. bataljuna u Ljubljanu, gdje smo se iskrcali iz kamiona u logoru pred Ljubljanom s drvenim barakama. Tamo je bila masa zarobljenika - vojnika i civila, dapače i žena i cijelih obitelji. Doznao sam, da se logor zove Št.Vid: tamo je bila biskupska gimnazija, a ograđen je bio žicom. Nama nisu dali pristupiti među logoraše, ali je ona izabrana četa ubojica ulazila u logor i pljačkala satove, nalivpera, prstenje, zlatninu itd. Mi smo znali da ih vode na ubijanje. Našu treću četu povezla su dva kamiona oko 10 sati istog dana za skupljanje i otpremu odjeće poubijanih zarobljenika. Vozili su nas 4-5 km u pravcu Tržaške ceste, koja ide prema Trstu. Išli smo najprije natrag prema Ljubljani 1.5 km, a potom smo skrenuli desno i nastavili širim poljskim putom oko 3 km. Tu smo došli do seljačke kuće u voćnjaku, iza koje je bila šumica i njiva, te neka jama oko 100 m daleko od kuće. Došavši na mjesto vidio sam grupu zarobljenika, oko 50 ljudi, gdje ih skidaju i vežu žicom za ruke dva po dva za mišice; te parove su opet povezali između sebe žicom. One, koji su padali od iznemoglosti ili straha, natovarili bi između dvojice jačih da ih nose do jame. Tukli su ih. Zapovijedali su im, da pjevaju: "Sjeno-slama, kuća-jama". Zarobljenike su skidali i vezali oni isti, koji su ih i ubijali. Prevozili su ljude kamionima u pratnji slovenske kurirske jedinice pod komandom nekog visokog plavokosog kapetana, Slovenca, borca od 1941. sa spomenicom. Kamionima je stizala svaki sat otprilike jedna tura i to cijeli dan, svega oko 40 kamiona te su se navečer hvalili, da su ubili 800-1000 ljudi. Da se slabije čuje pucanje, stavljali su na engleske ručne strojnice od 20 metaka tzv. "glušnik" na cijevi.
Ubijanje je vršeno ispred jame i to uglavnom metkom u zatiljak, a neki su i živi skakali u jamu, duboku bar 50 metara. Mnogi nisu bili još izdahnuli, nego su strašno jaukali u jami, nakon čega su partizani od vremena do vremena bacali bombe u jamu. Te žrtve su bili Slovenci, te nešto Hrvata, i to svi odreda muškarci. Ja sam se oko 11 sati dovukao do jame i pogledao u nju, ali se nije ništa vidjelo. Zbog toga su mi Bokelj i Maršić udarili po šamar i ja sam pao okrvavljen u nesvijest. Našoj pratećoj četi nije bilo dozvoljeno to gledati. Tu smo ostali do večeri i pakirali robu ubijenih. Vratili smo se oko 8 sati navečer u logor Št.Vid. Te večeri stiglo je naređenje majora Sime Dubajića, da se ubijanje više ne vrši kraj grada, jer tako narod može saznati tajnu. Govorilo se, da će jamu minirati zajedno s mrtvacima, da se tako pokopa tajna. Inače, za vrijeme ubijanja posipali su živim vapnom krv oko jame, da se muhe ne kupe i krv ne zaudara. Kreč je donio neki seljak.
Kočevski rog
Sutradan smo pošli vlakom u Kočevje, koje je bilo jako razrušeno. Mi smo se naselili u neku polurazrušenu kasarnu oko 800 m izvan grada, gdje su nekad bile njemačke čete. Ubilačka četa bila je stigla prije nas, ali ih nismo više vidjeli. Oni su po pripovijedanju drugova bili otišli u šumu, daleko dva-tri sata hoda, ali ja to točno ne znam. Znam samo, da su tamo bili partizanski logori za vrijeme rata. Ta šuma se zvala Kočevski Rog.
Zadatak moje čete je bio, da najprije u kasarnu primimo one, koje su dopratili slovenski kurirski odredi, koji su ujedno u sobama s njih skidali robu, tražili oružje i zlato - bilo je nakupljeno 5-6 kg zlata, a za dragocjenosti je bio odgovoran komesar 3. čete Ljubo Barbarić, Hvaranin. Mi smo slagali robu u bale i vozili na željezničku stanicu kamionom. Rekli su nam, da će se roba prerađivati u vojnička odijela. Naš zadatak je bio također čuvati zarobljenike do dolaska kamiona i tovariti ih na kamione. Zapovjednik čete bio je Pelješčanin Ivo Franković.
Ostali smo punih osam dana u Kočevju.
Stizalo je dnevno po 10 i više vlakova, s plombiranim (zatvorenim) vagonima, uvijek najmanje 10, a gdjekad i po 20. Te su ljude dovozili iz Ljubljane, a možda i iz drugih krajeva. Skoro svi su bili vojnici-muškarci, ali i nekoliko žena, koje su silovali kod jame prije strijeljanja. Bilo je nešto i nedoraslih mladića od 15 do 16 godina te znam za slučaj, da je kapetan, plavokosi Slovenac spriječio strijeljanje jednog takvog dečka, valjda jer ga je poznavao. Od onih, koji su prošli kroz moje ruke, bilo je više Hrvata nego Slovenaca, te nekoliko srpskih četnika. Ne znam, koje su čete tu bile ubijane. Svih ubijenih, u dvije jame - bilo je 30 do 40 tisuća u 8 dana. Ubojice su u nedjelju polazile na Bled na odmor nakon osam dana ubijanja, pa je uoči toga, u subotu, bio priređen neki ples za njih. Na plesu su se hvalili, da su likvidirali 30, 40 tisuća neprijatelja u 8 dana.
Prema odijelima, koja smo spremali u Kočevju, bilo je preko 30.000 ubijenih. Mi smo poslali iz Kočevja preko 20 vagona robe; dnevno smo slali 2 do 3 vagona robe.
žene su silovali kod jama
Glede žena mogu izjaviti, da sam ih vidio 10-15, ali ja sam za vrijeme svoje službe vidio tek jedan dio tih nesretnih zarobljenika, te je sigurno tih žena bilo više od 15. Njih nisu skidali kod naše kasarne nego, su ih do gubilišta vodili odjevene; silovali su ih kod jama i kasnije se tim djelom hvalili, napose neki Hvaranin Kačić Božo, po činu zastavnik. žene su posebno jadno izgledale i neprestano su plakale. Bile su rastavljene od svojih muževa, koji su bili hrvatski časnici i kod Kočevja ubijeni. S njima nije bilo ni jedno dijete. žene su bile odjevene u građanska odijela, a neke su nosile vojničke hlače i čizme, valjda radi lakšeg putovanja.
Nama uopće nisu dali doći blizu žena, jer su očito ubojice imali s njima svoje namjere. Osim žena vidio sam možda do 200 dječaka od 14-16 godina, koji su nosili uniforme ustaške mladeži. Njih su potukli sve, osim prije spomenutog dečka, spašenog od kapetana Slovenca. Svi su govorili, da su nevini i da nisu ništa učinili, a mnogi su i plakali.
Vagoni sa zarobljenicima izgledali su strašno: pošto im nisu dali ići izvan vagona radi tjelesnih potreba, to su vagoni bili zagađeni i puni smrada. Nadalje nisu dobivali ni hrane ni vode na cijelom putovanju, a ne znam ni kako su ih hranili u logoru. Svakako je istina, da su iz vagona iznosili onesviještene i gdjekada lude ljude, a drugi su od slabosti i žege posrtali i padali putem. Te su onda pratioci tukli ili eventualno natovarili na leđa zdravijih i jačih zarobljenika. Od stanice do kasarne išli su pješice i još odjeveni, svjesni, da idu u smrt. Neki od zarobljenika su glasno protestirali i govorili ubojicama, da će doći dan pravedne osvete. Drugi su opet plakali, spominjući ženu, djecu, majku.. Neki su govorili, da su činili dobro i spašavali čak i partizane te molili, da ih poštede, ali nitko nije dobio milosti. Ispitivanja među zarobljenicima ili suđenja nije bilo: svi dovedeni u Kočevje imali su umrijeti. Zajedno su ubijani domobrani, ustaše, četnici, Rupnikovi vojnici i svi drugi. Bilo je čak i nešto malo njemačkih vojnika u uniformama, posebno časnika. Ubijena su tu i 2-3 ustaška pukovnika.
Čuo sam, da je više ljudi pobjeglo ispred same jame, kada su već vidjeli, da će za koji čas poginuti, te su onda riskirali život. Neki su se i spasili, ali su druge ubili partizani pucajući za njima.
Spašeni životi
Ja sam spasio nekoliko života i to u dva slučaja. Pred kasarnom u Kočevju opazio sam jedno poznato lice. Nisam znao u prvi čas, tko je pa sam ga zapitao: Otkud si ti? - On se sav tresao i nije mi odmah odgovorio. Pitao sam ga ponovno i ohrabrio ga, da bi on odgovorio: Ja sam Dalmatinac, s Korčule, iz Vele Luke. Kad sam ga pitao da li me poznaje, jer ja sam ga poznao, odgovorio je da me ne poznaje. Kad sam mu se predstavio, onda me prepoznao i poljubio, zaklinjući me, da ga spasim. Ja sam potom otišao kapetanu Bokelju i garantirao svojom glavom za njega, govoreći da su ga Nijemci na silu odvukli sa sobom prigodom napuštanja Korčule i dali u hrvatsku vojsku (imao je tada 15 godina). Kapetan mi veli: dobro, ali ako doznamo, da je on pomagao Nijemcima ili ustašama, onda ni tebi nema više glave.
M.S. je stalno išao sa mnom u mojoj četi. Petnaestog dana stigao je povoljan odgovor u Tetovo, gdje mi je tada četa bila premještena. Tu je mali oslobođen, ali je ostao u četi još dvije godine na odsluženju vojnog roka.
Drugi je slučaj ovaj: Isti M. S. me molio, da pomognem njegovom satniku I. G. iz Slavonskog Broda, koji je bio u vagonu s drugim vojnicima i strašno trpio žeđ. Ja sam zagrabio vode iz gustijerne u kantu i odnio do vagona, koji mi je pokazao moj mještanin M. S. Kako sam poznavao pratioce, pustili su me da priđem. Otvorio sam vagon i dao im piti. Kad se stražar odmakao dalje, ja sam pustio I. G. i druga četiri vojnika, koje je on izabrao, i oni su pobjegli preko željezničke pruge i neke livade u šumu prema jugu. Bila je već polutama, prvi suton i nisu ih primijetili. Prije bijega, u znak zahvalnosti, dao mi je neki zlatni lančić s vrata, srdačno mi zahvalio... Ja sam kasnije dobio petnaestak paketa iz Slavonskog Broda sa šunkama, brašnom, mašću, kobasicama..., a i mi smo njima poslali nešto ulja i smokava. Mogao mi je slati pakete, jer mu je M. S. poslao u Slavonski Brod moju kućnu adresu pa su paketi stizali najprije na oca, a kasnije na mene, kad sam poslije četiri godine došao kući 1949.(jer sam također odležao 6 mjeseci u vojnom zatvoru na Novoj vesi u Zagrebu).
Posebnu brigu posvetili zlatu
Nakon 8 dana prestalo je ubijanje. Čuo sam, da su neki ljudi u civilu došli, koji su trebali minirati pećine i prekriti masovne grobove, a nakon toga su preko toga strašnog mjesta položili i zelene grane. U subotu, zadnjeg dana ubijanja, došla je neka komisija viših oficira u uniformi, koju sam osobno vidio (bilo je 5-6 ljudi među kojima i pukovnik Dule Korać, Srbin s Korduna, te ostali potpukovnici i majori), a uz njih je bilo i 2-3 civila u dobrim odijelima. Kod nas u kasarni zaustavili su se jedva pola sata, a primio ih je Simo Dubajić i komesar Ivan Bokelj. Oni su gledali, kako mi pakiramo odijela te su posebnu brigu posvetili skupljenom zlatu i na kraju ga ponijeli sa sobom. Predao im ga je Bokelj, a da nama nisu ostavili niti jedno pero za pisanje. Bokež nije kasnije imao neprilike radi predanog zlata, što znači, da je predao zlato u ruke ovlaštenim ljudima.
Nakon toga otišli su u šumu, kod jama - masovnih grobova. Pri dolasku komisije sam doznao, da im je zadaća utvrditi kako je obavljen posao masovnog ubijanja i da li su dobro uklonjeni svi vidljivi tragovi masovnog ubijanja ljudi. Komisija nije dolazila natrag u Kočevje. Čule su se samo eksplozije iz šume (nekoliko njih uzastopce) te smo bili uvjereni, da se tim pokrivaju jame s tisućama mrtvih tijela.
Ubojice se odmarale na Bledu
Ubilačka četa otišla je u nedjelju ujutro vlakom na Bled preko Ljubljane (oko 7 sati). To sam kasnije doznao, kad su se ubojice vratile svojim četama u Makedoniju. Pričali su, da su bili dobro nagrađeni, da su dobili odmor na Bledu u nekom hotelu 10 ili 12 dana, da su bili vrlo dobro hranjeni i da su se sjajno zabavljali, jer su se kupali i imali čamce na raspolaganju, a svaku večer davana je za njih predstava. Svi su bili visoko odlikovani i svaki od njih je imao 2-3 odlikovanja, a imali su također i zlatne satove, fotografske aparate i slično. Medu tim najviše odlikovanim ubojicama bio je neki Čepić Ante iz Makarske, kurir štaba brigade, omladinski rukovodilac, star 21-22 godine. Poslije toga događaja mnoge od tih ubojica hvatali su živčani napadaji - takozvana partizanska bolest.
Moja 3. četa ostala je do nedjelje navečer u Kočevju, te je potom vlakom bila prebačena u Kranj, gdje smo ostali desetak dana i bili poslani dalje u Tetovo, u Makedoniju, kamo smo stigli 7. srpnja 1945.

internet-razmjena

02.11.2009. u 17:17 • 2 Komentara • Print • #

srijeda, 21.10.2009.

Kosti u žici

23.travnja 2009. godine u crkvi svetog Filipa u Makarskoj, održano je predavanje o žrtvama drugog svjetskog rata i poraća što su počinili nosioci socijalističke ideologije. Ovaj susret je bio završni dio projekta ekshumacije i dostojno zbrinjavanje posmrtnih ostataka pronađenih prilikom uređivanja gradskog groblja, što je još jednom ukazalo na postojanje brojnih stratišta diljem Hrvatske, ali i šire. Pozdravom nazočnima i molitvom za žrtve, makarski župnik don Pave Banić je otvorio predavanje, ističući da je oduvijek krv mučenika bila sjeme novih kršćana. Dogradonačelnik prof. Ivan Ivanda je predstavio organizatore i ugledne znanstvenike koji su održali predavanje. On je u svom izlaganju spomenuo slučaj kada su ljudi makarskog kraja znali zaštititi zarobljenog turskog bega, jer taj je u svojom ovlastima štitio upravo njih, te tako zavrijedio njihovu zaštitu, povlačeći paralelu sa kasnijim događanjima gdje, par stoljeća kasnije, zbog ideologije Hrvati između sebe nisu imali takav osjećaj, dopuštajući progon i egzekucije u vlastitom okruženju.
Profesor povijesnih znanosti Ivan Jurić je napravio osvrt na ta zbivanja opisujući stradanja ljudi neretvanskog kraja, ali ne slučajno, jer je jedna žrtva, Frano Nikolić iz Metkovića identificirana upravo ovdje, u plitkom rovu iza makarskog gradskog groblja.
Božo Vukušić je ispred Počasnog domobranskog voda, opisao nastajanje tradicije obilježavanja stradanja na Križnom putu, te stanovite smetnje koje su pratile okupljanja Hrvata na obljetnicu i misu zadušnicu na bleiburškom polju.
Stručno tumačenje i opise ovih iskopina predstavio je patolog KBC Split, dr. Antonije Alujević, objasnivši proceduru iskapanja i sljedećih faza DNA analize, gdje je nesumnjivo utvrđeno da se radi o sustavnom i smaknuću 32 muškaraca u dobi od 20-40 godina. Prikazao je vrlo potresne slike kostiju povezanih žicom, a tragovi prostrijelih rana na zatiljnom dijelu lubanja potvrđuju ove navode. U prilog tome idu i pronađeni predmeti, češljevi, naočale, pisaći pribor, vojnička žlica s ugraviranim natpisom, te mnogobrojne čahure od streljiva.
Posmrtni ostatci ova 32 tijela žrtava partizanskog terora, bit će sahranjene u zajedničku grobnicu, 24. travnja. Kad će biti otkriven i spomenik na makarskom gradskom groblju. Ukoliko se netko od rodbine i potomaka javi, te se u bazi podataka pronađe krvno srodstvo s ovim žrtvama, moći će se preuzeti i izmjestiti posmrtni ostatci koji do daljnjega ostaju šiframa obilježeni u zajedničkoj grobnici.
Za sada su, DNA analizom identificirana dva tijela. Jedan je Frano Nikolić nadgruntovničar Kotarskog suda u Metkoviću, a drugi fra. Anselmo Kamber, svećenik odveden iz župnog dvora u Gradcu i smaknut 7.veljače 1945. godine.
Povjesničar Josip Jurčević je opisao problematiku sustavnog zatiranja iz šire perspektive, a posebice je istaknuo istovjetan obrazac egzekucija i prikrivanje tragova zločina, tada, nakon drugog svjetskog rata, kao i u nedavnoj prošlosti prilikom agresije na Hrvatsku.
Završna misao je, ne osveta, nego pouka, jer da je bilo saznanja o ovim žrtvama i pravilno se pristupilo toj činjenici, zacijelo bi se žrtve u domovinskom ratu mogle umanjiti, ako već i nisu bile neizbježne. Odgovornost prema budućnosti naše djece, duži nas imati saznanja o prošlosti naših predaka!

Ovim putem treba zahvaliti prof.Marku Kalajžiću, inicijatoru ovog projekta, kao i Vladi Perkušiću bivšem načelniku policijske postaje u Makarskoj, bez kojih bi ove kosti, ostale u sjeni.
J.B.K

21.10.2009. u 22:39 • 0 Komentara • Print • #

utorak, 23.06.2009.

Antifašizam ili pepeo u očima???

Nikako da se odlijepimo od prijepora u svezi tumačenja povijesnih zbilja i zabluda.
Nakon javnog istupanja pojedinih čelnika, kao da se malo uzburka površina naše političke stvarnosti, a onda uslijedi novi val replika i protuteza.
Ništa vrijedno i ništa neobično, ali dosta štetno u smislu navikavanja i otupljivanja naših osjetila.
Svakodnevno izloženi tome gotovo da i ne primjećujemo razmjere i sveobuhvatnosti jedne pojedinačne osobe u svoj kompleksnosti njene osobnosti.
U čovjeku se cijeli svemir krije, a njegova duhovna stvarnost još je dublja i nesaglediva.
Možda i ovakova formulacija čovjekove kompleksnosti, također diže valove i u nekima izazva nemire, pa se odmah ispričavam Darvinovim istomišljenicima, jer o njima ja ne pišem.
Isključivo se obraćam skupini kraljevskog podrijetla, svima koji su svojim likom slika Božja.
Odmičemo se od obilježavanja dana antifašizma, ali svakodnevno trebamo imati na umu tečevinu koju smo uprihodili svrstavajući se na tu stranu!

Eto i ja o tome imam svoje mišljenje, makar sam se rodio davno nakon plemenitih ljudi odlučnih drznuti se i otpočeti misliti svojom glavom, pače i usprotiviti se zlim pojavnostima koje su se nametnule u našem prostoru.
Izuzetno cijenim ljude koji su kadri kritički promišljati, a za svoju ideju se i žrtvovati.
Dakako da se može s naklonošću osvrnuti i na poriv onih koji su željeli hrvatsku državotvornu nezavisnost od dotadašnjih tvorevina u kojima nije bilo slobode i dostojanstvena života.
Ti su se ljudi, udruženi u sasvim legitimnu strukturu imali plemenit cilj i drznuli su se suprotstaviti postojećem stanju koje je bilo ispunjeno zlim pojavnostima.
Je li usput i jednima i drugima netko sa strane okačio dodatne utege strovalivši ih u ponor moralnih razvalina, dakako da jeste!

Treba li se stalno opravdavati za nešto što je s početka plemenito i zato milo, a usput izvitopereno i služi na sramotu? Čini se da treba, jer neki zlonamjerni sustavno i smišljeno, nameću selektivan pristup, nagoneći nas sve da se opredjeljujemo i distanciramo za ovu, ili onu opciju.
Što je starije kokoš ili jaje???
Jako mi smeta kad netko, opredijeljen samo za jednu opciju, nameće djelomičan osvrt na to kompleksno razdoblje.
Trenutačni predsjednik naše države, svojata sebi slobodu zastupati i one koji mu nisu istomišljenici, te sukladno svom položaju nameće i propagira jednu opciju, vrlo površno i selektivno, izazivajući gnušanje u velikom mnoštvu ljudi koji su ožalošćeni pogromom Hrvata nakon drugog svjetskog rata.
U svojoj dijalektici on postavlja teoriju da su žrtve Križnog puta, zapravo kažnjene, jer su odgovorne za žrtve koje su pale u Jasenovcu. Da su pri tome, one žrtve u Jasenovcu svetije, jer nisu odgovorne za žrtve koje su pale na Križnom putu.
Čak bih se složio i s ovom nakaznom formulacijom da je pametnije izrečena i bez suvišnih zaključaka.
Sada će netko pametan(a) spomenuti odgovornost ideologije i njenih nosioca, pa hipotetički razmišljati o kažnjavanju preostalih 50 000 živućih antifašista koji nam crpe proračun. Pa kaže: „Da sada pobijemo tih pedeset tisuća ratnih umirovljenika koji su odgovorni za žrtve Križnog puta, mogli bi umovati kako oni pobijeni, nakon drugog svjetskog rata, nisu odgovorni za likvidaciju ovih antifašista!“
Čini mi se da se u ovim umovanjima stalno vrtimo u krug, kao mačka što trči za svojim repom.
Kako god, meni je mučno od stalnih iskapanja i novih otkrivanja masovnih grobnica.
Ako jednostavno okrenem glavu i kažem da to neću gledati, da me to ne dotiče, onda dakako ne mogu ni pojmiti koliki su razmjeri tog zatiranja pod krinkom antifašizma.
Ako ignoriram postojanje ovih stratišta, skoro da ću se s nostalgijom prisjećati vremena kada sam imao zaposlenje, kad sam mogao krstariti uzduž i poprijeko puno većom „Domovinom“. Tada su me Slovenci potpuno razumjeli, a i ja njih, jer smo govorili istim jezikom. Razumjeli su me i u Makedoniji, bez obzira je li u pitanju Albanac, ili Makedonac.
No ne dam se nostalgičnim emocijama, jer sastavni dio šarma tog vremena je srpska hegemonija, i agresivni primitivizam s istoka koji je dobrano erodirao po našem kulturološkom krvotoku i mentalnom sklopu.
Sve to je postavilo žestok prosjek u mom životu, da sam do tridesete godine imao skor od tri godine provedene u uniformi i vojničkim čizmama, a nisam militantan.

No i nostalgičari će doći na svoje. Lagano se usmjeravamo i opet erodiramo, pa mi se čini da nije daleko vrijeme kad ćemo opet u neku asocijaciju iz koje smo se krvavo izvlačili.

Sada je duhovito vidjeti karikaturu koja tumači da je „Bratstvo i jedinstvo kad Jovica vozi Ivicu u Marici, a da je nacionalizam i šovinizam kad Ivica poželi voziti Jovicu u Marici.
U ono vrijeme, koje se brzo i lako, možda i rado zaboravlja, ne spominje se Goli Otok i nestanci preko noći, a oni koji su vozili Marice i sada lagodno žive na ugledu koji im je priskrbio antifašizam...

Istina u NDH-a je također bilo nestanaka i to se nikako ne bi smjelo previdjeti, inače smo na istoj razini s pristranim predsjednikom.
Dakako, ne smije se smetnuti s uma kako je kardinal Stepinac, hrabro svjedočeći svoje kreposti, zamjerao i sukobljavao se s čelništvom tadašnje države.

Trebalo bi konačno prepoznati blaženog Stepinca kao iskrenog antifašistu i tako vratiti ugled ovom pokretu koji poradi Titovih zlotvora i njihovih zlodjela tako nisko kotira da je prezira vrijedan.

Ja ne mogu shvatiti da je među ovim živućim antifašistima, tako čvrsto ucijepljen zakon šutnje, da se o egzekucijama nije znalo ništa, pa smo neometano živjeli to nekakvo bratstvo i jedinstvo?
Zar se doista nije znalo, ili se nije smjelo znati i prenositi ni usmenom predajom o tom pogromu hrvatskog puka???

Čini mi se da nije ništa do kraja, kao i da je sve pomalo.

Definitivno je samo jedno, antifašizam se izrodio u zločinačku ideologiju koja je u prvotnoj fazi, dok je nošena na plećima entuzijasta i idealista, savršeno plemenita ideja, no dočepali su je se zlotvori i uz malo povijesne sreće ostali uz bok pobjednika, da bi to maksimalno zlorabili i unakazili svojom duševnom nakaznošću.

Savezničke snage su sile i nitko nije smio dovesti u pitanje ispravnost njihovih, također brutalnih metoda kojima su se obračunali sa fašizmom i nacizmom. Tako nekako su i ovi „Naši“, na nižoj razini pronašli hladovinu u zaštiti velesila. Pogotovo se to može prepoznati s Titovim prkošenjem Staljinu.
Zapadu je upravo to trebalo, imati čvrstu stepenicu tako blizu istočnom rivalu.
Posljedica toga, opet je konfuzija koja ubire danak u krvi onih koji se nisu znali opredijeliti za pravu stranu. A koja je to strana???

Nema prave strane, jer tikve su se s đavlom posadile...
Pozicija nesvrstavanja, i suprotstavljanje Staljinu, ishodili su nam naklonost imućnih i silnih sa zapada koji su tad odriješili kesu. Oni to nisu ni osjetili, a mi kratkovidni i bez alternative, počeli se navlačiti na kredite. Tito i elita će to maksimalno iskoristiti i dugoročno zadužiti cijelu zemlju.
Na nižim razinama zlotvori opet, imajući opravdanje u svetim ideološkim ciljevima, zobaju nepoćudne koji su na „Suprotnoj strani“ da toga nisu ni svjesni.
Možda je ta „Suprotnost“ u nečem drugom?
Sklon sam vjerovati da intelektualna prednost i stupanj prosvjećenosti u tom poganom vremenu određuju tko će biti na suprotnoj strani. Uvijek su primitivniji bili primitivni, jer preziru naprednost i rugaju se tomu.
U normalnom vremenu rugalice umiru u ne znanju, no u ono vrijeme se prijezir prema znanju pretvara u strah od znalaca, a to je dovoljno da se likvidacijama, uklone potencijalni protivnici, suparnici ili neistomišljenici.
Budući da se to moglo neometano provoditi sve vrijeme u prethodnoj državnoj tvorevini, neminovno je zaključiti da je to temeljni zakon na kojem je počivala ta koncepcija.

Dakako, elita znanje prepoznaje kao vrijednost, no sustavno se i pomno biraju oni koji će se poticati i tako napredovati, kao i oni što će pri tome biti ometani.

Treba pogledati kvalifikaciju i stupanj prosvjećenosti žrtava, na primjer širokobrijeških fratara koji su 1945 iz samostana odvedeni u nepoznato i pobijeni usput.
Treba pogledati i imovinski nivo onih koji su među prvima likvidirani, a imovina im nacionalizirana, ili konfiscirana. I oni su intelektualno odskakali i tako bili opasnost sirovom i primitivnom ustroju koji se oslanja na teror.
A antifašizam, bilo je i toga, no kao forma iza koje se skrivao svirepi sotonizam, ublaženog naziva antiteizam, ili antropocentrizam.
Dodatni zamašnjak koji je gurao kola niz brdo, taj je nedostatak ljudskosti proistekle iz pobožnosti.
Ne bi to toliko krvavo bilo, da se ovaj koncept ikoliko oslanjao na kršćanski moral. Tada bi se čovjeka gledalo kao osobu u punini njegove bogolike prirode, te kao takovog ga se ne bi olako likvidiralo.

Zakonski je ukinut Bog, a time se čovjek pretvorio u broj. U recku na držalici sjekire, ili malja kojima su lupali lubanje bogolikih osoba.

I sve vrijeme ovi antifašisti se ljuljuškaju na lovorikama slave onih prvih ustaoca koji su se odvažili suprotstaviti najmoćnijoj vojnoj sli na svijetu. Onih koji su hrabro krenuli boriti se za bolji svijet, mada je ishod bio krajnje neizvjesan i rizik ogroman. Ti velikani su vrijedni divljenja. No bojim se da ih je u hodu još na početku nešto pozobalo!
Ovi, preostali sve vrijeme šute o svom prljavom vešu i upiru prstom u irelevantne, općenite i načelne nečistoće, ne želeći se obračunati sa stratištima i pogubljenjima hrvatskog puka??? Jesu li doista bili izvan toga i o tome ništa ne znaju?
Možda sam ja ipak budala, sklon da u svakom vidim dobroćudnog čiču?

Sve vrijeme se u Zagvozdu sadilo povrće u škrapi koja je u sebi krila masovnu grobnicu???
Jesu li mještani znali i jesu li se mogli zapitati gdje su oni što ih tu pobiše? Možda nad njima sada krumpir i raštiku?
Jesu li, jedući luk, jeli tvari iscrpljene iz masakriranih fratara kojima je škrapa „pognjojena“, ili to sve nitko nije znao??? Morbidno, ali je stvarnost, antifašistička!

Možda se to tek sporadično događalo i tek je mali broj umobolnih odgovoran za stotine masovnih grobnica?
Čudno da se ovi malobrojni tako dobro snađoše u ubijanju, da im ni UDBA, ni OZNA ne uđoše u trag?
A Huda Jama, pravi je misterij? Da se netko tako dobro domislio i vješto sve pobio, pa još i sve zazidao i sva usta u okolici zavezao? Ili je svima mozak isprao?
Teško da su to tek malobrojni umobolnici!!! Sustav je umobolan, nakazan i svirep bio!
Strah je usta zavezao, jer neustrašivi su u čas preko noći nestali, smrskanih lubanja u nečijem vrtu gnojili povrće.

Antifašizam je postao umjetnost zatiranja i eliminacije bez tragova, pomno pazeći da ni smrad ucrvanih leševa ne oda zločin.
Umjetnost je to likvidacije bez buke, bez svjedoka, a da se ne smuči i samim krvnicima, razigrali bi ovaj krvavi pir silovanjima prije pogubljenja nesretnih žena čije su muževa već streljali kod Kočevskog roga.
Posttraumatski stresni poremećaj su i oni proživljavali, dakako, a toj su bolesti dali ime: „Partizanska bolest!“
Dakle, tko je imao napade ludila i padao u trans na sred ulice, to je bio prekaljeni borac, vrijedan spomenice i odlikovanja.
Da su sustavno i stručno tretirani ovi prekaljeni borci, kazuje i činjenica da su nakon likvidacije u Sloveniji, imali rehabilitaciju na Bledu. Zabavan i ispinjem program, gdje su se okitili, za ono vrijeme prestižnim uređajima kao što su satovi i fotoaparati, u prvi mah su okupirali svijest i otupljivali silinu spoznaje vlastitog zla.
I kasniji život se im pretakao u lelujavo provlačenje „Ispod žita“, dok su drugi rintačili izgrađujući autoputove dobrovoljnim radnim akcijama.

U to se izrodio pobjednički „Antifašizam“ a antifašisti su kupljeni povlasticama. Šute i grickaju svoje boračke mirovine, glatko dobivene za razliku od suvremenih branitelja koji nisu poput njih, ogrezli u krvi i svjedoci zlodjela da bi ih se trebalo isplaćivati i kupovati njihovu šutnju.

23.06.2009. u 19:21 • 0 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.